Kroz prethodne nastavke naše male obiteljske priče učili smo kako odgovornije kupovati, planirati obroke, birati namirnice, čuvati ih i iskoristiti na najbolji mogući način. No, što kada ipak ostane nešto što više nije za jelo?

I tada možemo napraviti odgovoran izbor.

Jednog dana djeca su dobila novi zadatak – pogledati što se tijekom tjedna ipak našlo u kanti za otpad. Nije bilo puno toga, ali pronašli smo koru od banane, nekoliko ljuski od jaja i ostatke povrća koje više nije bilo za upotrebu.

Umjesto da sve jednostavno završi u istoj kanti, odlučili smo provjeriti što od toga možemo pravilno odvojiti.

Djeci je tako postalo jasno da nije svaki otpad isti. Ono što više ne možemo pojesti ne mora automatski postati „smeće“. Ostaci hrane i drugi biootpad mogu se pravilno zbrinuti i ponovno postati dio prirodnog ciklusa. Naravno, nije svaki ostatak hrane namijenjen biootpadu i pravila odvajanja mogu se razlikovati ovisno o sustavu gospodarenja otpadom. Zato smo zajedno provjerili upute o odvajanju otpada u našem mjestu i napravili malu obiteljsku „mapu otpada“ – što ide u koju kantu.

Djeci smo pritom objasnili i jednu važnu stvar: najbolji otpad je onaj koji uopće nije nastao. Zato je naš prvi cilj i dalje dobro planirati kupnju, kupovati onoliko koliko nam treba i iskoristiti hranu koju imamo.

Tek ono što zaista više ne možemo iskoristiti treba pravilno odvojiti i zbrinuti.

Na kraju smo zaključili da je naš put odgovornog potrošača zapravo vrlo jednostavan:

prvo razmisli što ti treba, zatim kupi promišljeno, iskoristi ono što imaš, a ono što više ne možeš iskoristiti – pravilno odvoji.

I tako smo završili našu malu kućnu školu odgovorne potrošnje. Naučili smo da odgovoran potrošač nije onaj koji nikada ništa ne baci, već onaj koji razmišlja prije nego što kupi, cijeni ono što ima i odgovorno postupa s onime što mu više nije potrebno.

Možda je upravo to najvažnija lekcija koju možemo prenijeti djeci – jer male navike koje usvoje danas mogu sutra postati njihov prirodan način razmišljanja. 😊